Kada me društvo pozove da idemo na planinarenje ili da se priključim pješačkoj turi, uvijek imam spreman izgovor da ne odem, od kojih su najčešći: „nemam adekvatnu obuću“, „trapava sam“ (što zaista i jesam, slomim se na ravnom), ili nešto poput toga da će nas napasti neka neman , najčešće zmija. U zadnje vrijeme počelo je da mi smeta što ne znam dobro svoj kraj, a zavlačim se po jamama, pećinama i raznim parkovima prirode po „bijelom“ svijetu, dok Bar sa okolinom držim na „stand-by“ i za ono „imam kad“.

Sa izgovorima sam prestala onda kada sam pošla na pješačku turu od Starog Bara do sela Turčini, i nakon toga do čuvenog barskog maslinjaka – Džidžarina u Bartuli. Tura je laka, nije potrebna nikakva dodatna oprema, osim zdravih grickalica, prostirke za sjedenje i (prazna) flaša za vodu, jer usput, do Turčina, ima nekoliko izvora sa pitkom vodom. Vodič nam je bio naš sugrađanin, Darko Pepđonović, koji se profesionalno bavi planinarenjem, i zaljubljenik je u prirodu i zavičaj.

Akvadukt u Starom Baru

Krenuli smo od glavne porte Starog grada Bara sa 140mnv ka selu Turčini, za šta nam je trebalo nekih 45 minuta laganog hoda, uz kratke pauze za slikanje. Kako nam je Darko ispričao, Turčini su dobili naziv od imena italijanske porodice Turcchini koja je nekad tu živjela.  Prvih 400 m staza prolazi kroz urbanizovani predio, sa novim i starim kućama, pokraj jednog maslinjaka, i kamene zidane kućice u kome se nekada nalazio ventil koji je regulisao dotok vode do tvrđave.

Dio staze je i asfaltiran, jer donekle kola mogu proći, iako je put vijugav i nezaštićen bankinama. Ispod nas  i susjednog sela Menke prolazi rijeka Bunar, duboko usjeknuta između dva brda tako da formira kanjon,  a njen huk proizvodi eho , te se čini da je rijeka mnogo veća. Bunar se spaja sa Vrućom Rijekom koja dolazi od Velikih Mikulića, i zajedno čine rijeku Rikavac kod Veljeg mosta.

Kanjon rijeke Bunar

Dolazimo do prvog izvora, zadužbine Mujića, gdje se nalaze dva stara mosta, odakle put se račva na dva dijela. Lijevim se ide do Turčina, a desnim, koji spaja dvije strane novim mostom, se ide do mjesta Menke. Oba mosta se nalaze u blizini Spila, koje pružaju hlad i idealno su mjesto za kratak predah. Ovo područje je oduvijek obilovalo vodama, te je upravo sa ovog mjesta krenuo prvi vodovod ka Starom Baru još u 17.vijeku za vrijeme turske vladavine, dok stari mostovi datiraju još iz vremena Mletačke Republike.

Odmah izad Spila uočavaju se kamene podzide koje liče na potporne zidove, koje su neimari pravili na većim visinama, a dio su tzv. “Puta od vode”, zadužbine Zejnel-bega Haverića kojom je prvi put dovedena voda u tvrđavu, a čiji dio je i akvadukt kao i nekoliko starih česama. Zbog svog izuzetno strmog nagiba, neke litice koriste zaljubljenici u alpinizam.

Dvadesetak minuta od ovog mjesta, uz konstantni uspon i na nadmorskoj visini od 320m, došli smo do svojevrsne oaze i čarobnog kutka u selu Turčini – vodopada, koji je ušuškan u podnožju jedne kaskadne međe. Na raspolaganju nam je bilo i jedno klatno – ljuljaška iznad bazena sa vodom, što je predstavljalo atrakciju i bilo izvor smijeha, jer smo to svi morali da isprobamo. Osjećaj slobode i mira. I ova voda je za piće, ima oko 10°C, a ljeti duplo više.

Vodopad u selu Turčini

Nakon pauze, vratili smo se do mjesta odakle smo krenuli, kraj zidina Starog grada. Ovog puta smo prošli  desno, prvo uz same zidine, zatim ispod akvadukta, a onda smo se spuštali niz padinu Kašćel, u Podgrad, uskom vijugavom stazicom do kaptaže „Kajnak“, i dalje, preko mosta.

U blizini mosta nalazi se stari mlin, kojeg Englezi obnovili i od njega napravili hostel „The Grove“, koji pruža relaksirajući odmor u prirodi i u posebnom ambijentu. U martu je hostel bio zatvoren, tako da ga nismo mogli posjetiti.

The Grove Hostel Stari Bar

Prešli smo obnovljeni most na Suvoj rijeci, i polako „zaplovili“ najljepšim, najvećim i najstarijim maslinjakom u zaleđu Bara. Maslinjak Džidžarin broji desetine hiljada stabala, od kojih su većina stara stotinama godina. Čini se da nema stare barske familije koja ovdje nema zasađeno stablo masline. Prema istraživanju koje je sprovedeno prije desetak godina, otkriveni su ostaci grčke kulture iz 4. vijeka p.n.e.

Na početku maslinarske staze su ostaci crkve Sv.Urbana iz 13.vijeka, koja je u 17.vijeku potpuno razrušena. Kaskadne međe i drevna stabla maslina pružili su nam idealan zaklon od sunca, kao i bajkoliki pogled na Jadransko more i Novi Bar, sa jedne, i Stari Bar, sa druge strane. Da sam makar ponijela knjigu ili svesku da ispišem nekoliko stranica koliko sam bila inspirisana pejzažem, tražila bih da ostanem tu, jer dan nije mogao biti savršeniji!

Pogled na Stari grad Bar iz Džidžarina

Nakon Džidžarina, došli smo do  Vruće Rijeke, koja je zbog slabih padavina skoro presušila. Golo bijelo kamenje i stijene omogućile su nam odmor u koritu „maglovite“ rijeke, i umivanje u “kadicama” – udubljenjima u kojima se voda zadržala. Darko nam je pokazao i mjesto do koga smo se spuštali konopcima koje je postavilo planinarsko drušvo, , gdje su ljudi namjenski pravili udubljenja i zazidavali ih kako bi se voda od Vruće Rijeke, kada ova presuši, zadržala i postala pojilo za stoku.

U mjestu Bartula , posjećujemo kamp – imanje Đoka Markolovića „Olive Garden Camp“, odakle se pruža pogled na cijeli Džidžarin. Kamp je ušuškan u hladovinu maslina i voćnjaka, opremljen je sa kuhinjom, šankom, tuševima i kupatilom, a u kampu je moguće iznajmiti šatore.

Olive Garden Camp u Bartuli

Nakon posjete kampu, počeli smo polako da se spuštamo niz Bartulu asfaltiranim putem, skrenuli smo desno pored napuštene zgrade nekadašnje fabrike sokova „Primorke“, pa ponovo uz Podgrad, sve do kafane „Citadela“ poznate kuće Karadjuzovića u Starom gradu. Tu smo prebirali utiske i uživali u smiraju dana u starom ambijentu. I čaši hladnog piva 🙂

Foto: privatna arhiva – Ljiljana Lukšić

* Ovaj post nije sponzorisan.