Andreas Mozer (Andreas Moser) je jedan od najinspirativnijih osoba sa kojim sam imala priliku se upoznam i razgovaram tokom njegovog boravka u Crnoj Gori. Andreas je bloger, pisac, ali prije onoga po čemu ga danas poznajemo, Andreas je bio perspektvni advokat koji je svoju karijeru gradio u Americi i rodnoj Njemačkoj. Nakon sto je napustio posao “od 9 do 5”, živio je u Londonu, Rumuniji, Boliviji, Siciliji, Crnoj Gori, Andaluziji. Pored advokature, magistrirao je i filozofiju, a već dvije godine studira istoriju. Trenutno se nalazi u Kanadi, odakle dijeli svoju životnu priču za Lily’s Travel Notes.

Prilikom našeg susreta, kod sebe si imao knjigu jedne poznate njemačke istoričarke – eksperta za balkanistiku. U kojoj mjeri i u kom aspektu si se uvjerio u istinitost opisa Balkana, bilo da se radi o toj knjizi ili nekom drugom mediju?

O, da, sjećam se te knjige, radi se o “Südosteuropa – Weltgeschichte einer Region” („Jugoistočna Evropa – Svjetska istorija jednog regiona“) koju je napisala Marie-Jeanine Calic, bila je suviše teška da bih je nosio stalno sa sobom. Njen prevod na engleski jezik će biti objavljen juna 2019. pod nazivom “The Great Cauldron: A History of Southeastern Europe” („Veliki kotao – Istorija Jugoistočne Evrope“).

Ovu knjigu smatram jako intrigantnom, i zbog temeljnog znanja, zbog „šire slike“. Ona prikazuje region Balkana u vidu spone tri velika carstva: Austro-Ugarskog, Otomanskog i Ruskog, sa dodatnim uticajima iz davnina. Profesorica Calic se fokusira na globalnu dimenziju balkanske istorije i predstavlja je kao i rezultat i kao dio svjetske istorije. Pokušava da se uhvati u koštac sa mitom da je Balkan neko čudno mjesto koje je potpuno drugačije od ostatka Evrope.

Ja generalno smatram da se većim dijelom slika o Balkanu fokusira na „divlju, ludu, komplikovanu, opasnu“ stranu. Ponekad je ovo predstavljeno na pozitivan način, kao kad se opisuje egzotično ostrvo – ili, možda, žena – ali najčešće djeluje poput upozorenja, ponajviše od ljudi koji nikada tamo nisu bili. Želio bih da ljudi prosto odu tamo i uvjere se sami.

Kada si bio na vrhuncu advokatske karijere, odlučio si sve da ostaviš – posao, kuću, prijatelje, familiju, domovinu – i da ti dom bude svaki ćošak naše planete Zemlje. Podijeli sa nama koji je to trenutak kada si prelomio i odlučio se za ovakav način života.

Ne bih baš rekao da sam bio na vrhuncu karijere. Radilo se o prilično stresnom poslu koji mi je preuzeo život. Samo sam radio, radio, radio, i nisam imao vremena da se pozabavim mojim drugim interesovanjima kojih je bilo mnogo – to su putovanja, jezici, književnost, učenje, i nešto što sam tek kasnije otkrio – pisanje.

Kako nisam bio suviše vezan za prijatelje i porodicu, nisam imao puno toga da ostavim za sobom, a dobio sam nova iskustva i avanture.

Trenutak u kome sam donio odluku se desio onda kada sam proveo cijelu jednu sedmicu bez interneta, bez novina, bez knjiga, bez bilo čega što bi mi odvuklo pažnju. To je bilo produktivno vrijeme u kome sam promišljao o svom životu.

Možda bih trebao da budem zahvalan što su me strpali u zatvor na nedelju dana kao špijuna u Iraku. Ali o tome sam pričao nebrojeno puta tako da ću vas samo uputiti na moj TEDx govor:

Usput, ako je neko ko ovo čita uključen u bilo koju TEDx konferenciju bilo gdje na Balkanu, rado bih učestvovao kao govornik 🙂

Kako biraš zemlje koje ćeš da posjetiš – prema tvojoj zainteresovanosti za njihovu istoriju, način života, politiku,ili…?

Ovi faktori koje si nabrojala su zaista važni, jer ne bih mogao da živim negdje gdje postoji samo more i sunce, a nema ničeg značajnog za mozak.

Drugi faktor je finansijske prirode. Radije bih potrošio novac za boravak od mjesec dana u nekoj jeftinoj zemlji nego da potrošim tu istu svotu novca za vikend na skupoj destinacij. Za mene se ovo pokazalo kao dobitna kombinacija jer često pronalazim mjesta koja su manje popularna ali mnogo interesantnija. Zaista bih radije proveo mjesec dana u Crnoj Gori nego sedam dana u Majamiju, i radije bih bio tek jedan od nekolicine posjetilaca na Cetinju, u Bitolju ili Targu Murešu, nego jedan od milion u Parizu ili Rimu.

Dalje, ovo zavisi i od perioda u godini. Uživao sam boraveći u Kotoru zimi, ali mislim da bih ga mrzio ljeti, zbog nekoliko kruzera koji svakodnevno pristaju u kotorsku luku.

A sa svakim putovanjem otkrivam više o sebi i onome što volim. Mislim da je bitno da to osluškujemo nego da pratimo kuda idu drugi putnici. Primijetio sam da ja više uživam u prirodi nego u gradovima, da više volim planine od mora, da smatram da je Istočna Evropa zanimljivija od Sjeverne Amerike, i tako dalje.

I najzad, sviđa mi se da se selim u zemlje koje nikad ranije nisam vidio. Uzbudljivo je započeti od nule, bez prijatelja, ne govoriš taj jezik, ne znaš puno o toj zemlji, i onda svakim danom sve više napreduješ.

U Crnoj Gori si živio tri mjeseca, tačnije, u kotorskom starom gradu. Kakav nosiš utisak o ljudima koje si upoznao i o našem načinu života?

Sviđa mi se!

Smatram ga prilično toplim i vrlo otvorenim za strance. Upoznao sam dosta ljudi koji su mi pomogli, i osjećam da sam imao sreću što sam bio zimi u Kotoru, kada ljudi imaju više vremena.

Otkrio sam planinarsku grupu „Vjeverica“, čiji članovi pješače po okolnim mjestima svakog vikenda, a na njih me je uputila moja gazdarica kod koje sam uzeo stan. Jednog jutra sam samo otišao do sastajališta grupe ispred starog groblja u Kotoru, i poslije nekih pola sata, već sam se osjećao kao član grupe. Vrlo fini ljudi, potpuno su me uključili u grupu! Toga dana smo pješačili do dva sela –  Mali Zalazi i Velji Zalazi, a potom sam im se priključio i za neke druge ture.

Još jedna stvar koja mi se svidjela u Crnoj Gori je to što nisam primijetio nikakvu etničku netrpeljivost koju imaju neke druge zemlje bivše Jugoslavije. Možda je to zato što se radi o maloj zemlji, možda je razlog i to što dosta ljudi vodi porijeklo iz drugih zemalja, ili je to zbog tradicionalne otvorenosti priobalne regije, i možda bi sve to bilo drugačije na Durmitoru. Ali činilo mi se da se neki ljudi u Crnoj Gori i dalje osjećaju kao Jugosloveni.

U jednoj prilici si kazao da se o istoriji jednog mjesta najbolje može naučiti na groblju. Šta si otkrio na groblju u Kotoru?

Prije svega, to je jedno predivno i mirno mjesto za šetnju, poput parka sa starim drvećem i cvijećem.

Na kotorskom groblju postaje jasno koliko je njegova istorija internacionalna. Opazio sam nadgrobne spomenike na italijanskom, njemačkom, srpsko-hrvatskom, neki imaju krstove, neki petokrake.

A onda sam naišao na spomenik četiri mornara koji su pogubljeni 1918. Na taj način sam saznao za pobunu mornara u Bokokotorskom zalivu na kraju Prvog svjetskog rata, za koju inače nikad ne bih čuo. Otišao sam u gradski arhiv, gdje se čuvaju materijali sa suđenja, a s obzirom da je tu vladala Austro-Ugarska, svi dokumenti su bili na njemačkom i mogao sam da ih pročitam. Nevjerovatno zanimljivo otkriće, a sve to zahvaljujući šetnji po groblju.

Koja zemlja je na tebe ostavila najveći utisak i zašto?

Uff, to je teško pitanje. Nešto novo naučim u svakoj zemlji, i sva ta iskustva su me oblikovala u ovo što sam danas. Nadam se da će se taj proces nastaviti još mnogo godina.

Na Srednjem Istoku sam naučio dosta o politici, kao i da mnoga mjesta nisu toliko opasna kao što mislimo. U Južnoj Americi sam vidio negativne efekte promjene klime, religioznosti i kolonijalizma, ali sam isto tako postao spontaniji (što je prilično teško za jednog Njemca J ). U mnogim zemljama Istočne Evrope bio sam šokiran zbog sistematske diskriminacije i rasizma prema Romima. Pomislio bih da je to prosto nemoguće u Evropi u 2019.godini. I, uopšte putovanja sa malo novca su me učinila svjesnijim društvenih i ekonomskih razlika. Interesatno je i da su siromašni ljudi uvijek srdačniji i gostoprimniji od bogatih.

Ako me pitaš koje zemlje su najljepše, po onome što do sada znam, to bi bile Bolivija, Crna Gora i Rumunija. Kada bi neko imao samo jendu priliku da posjeti jednu zemlju u Evropi, ja bih preporučio Crnu Goru, jer tamo su planine, tamo je more, tamo su ostrva i fjordovi, jezera i tvrđave, ma sve.

Kada sam van Evrope, takođe shvatim koliko mi nedostaje kulturni život i evropska raznolikost. Smatram da Evropljani ne trebaju da rasipaju novac na Stjenovite Planine, već mogu da odu na Durmitor. Potrošiće manje novca, imali bi više vremena, lakše bi se popeli na planinu i uživali bi u dobroj hrani. Naravno, priroda u Južnoj Americi je lijepa, ali od Meksika pa sve do Argentine govori se istim jezikom, ista je religija, vrlo slična kultura i arhitektura. U nekim djelovima Evrope, naročito na Balkanu, vi imate novu zemlju na svakih 200 km, sa različitim jezikom, ponekad drugačijim pismom, drugačijom religijom, drugačijom kulturom, drugačijom istorijom. Evropa mi je najinteresantniji kontinent, i trebali bi da je čuvamo i da je više istražujemo. Jedan od mojih velikih snova za naredni period jeste da prepješačim cijeli kontinent, istražujući različitosti, a naročito seoska područja i manja mjesta.

Rekao si da si ranije bio introvert. Sada lakse stupaš u kontakt sa ljudima na pijaci, u autobusu. Kako si se izborio sa sobom, da izlaziš iz “zone komfora”? Koje lekcije si na taj način naučio?

Pa, ja sam i dalje introvert i sramežljiv, više nego što bih želio. Ali, trudim se da budem otvoreniji, da razgovaram sa strancima, da postavljam pitanja.

U ovome mi je pomogao moj blog. Kada sam znatiželjan ili mi treba pomoć, uvijek pomislim da sam novinar i kažem sebi da su postavljanje pitanja i razgovori sa strancima moj posao. Bez tih susreta moje priče ne bi bile tako dobre. Na primjer, pješačenje preko Vrmca, iz Kotora do Tivta, je lijepa tura, ali priča postaje posebna jer sam prihvatio poziv stranca da svratim u njegovu brvnaru, gdje me je napio.

Tvoji članci na blogu su interesantni, čitalac iz njih može dosta toga i da nauči, a definitivno nikog ne ostavljaš ravnodušnim upotrebom sarkazma i ironije. Šta je konkretno tvoja inspiracija i pokretačka snaga?

O, hvala ti na svim komplimentima! Ovakva reakcija me zapravo jako motiviše.

Postoje dvije glavne pokretačke snage koje stoje iza moga pisanja. Prva je da objasni. Mislim da sam u mogućnosti da ilustrujem komplikovana pitanja na privlačan i pronicljiv način, i ako tako mogu pomoći ljudima da bolje shvate neku zemlju ili problem, onda sam i ja zadovoljan.

Druga pokretačka snaga je da motiviše. Hoću da pokažem da putovanje ne mora da bude skupo, da nije suviše komplikovano, i da se najčešće ništa loše ne dešava. Ako ljudi izgube djelić svojih briga i postanu znatiželjni da požele da odu u Albaniju ili Kolumbiju ili Iran, onda zaista mogu da promijenim nečije životno iskustvo.

Poznat si i kao “vintage” pisac- bloger 🙂 Sa olovkom u ruci i biljeznicom, amaterskim fotoaparatom sa jednocifrenim brojem megapiksela i bez smartfona, napravio si neke od najljepših priča.

Ne znam zašto ljudi imaju potrebu za takozvanim „pametnim telefonima“ (zapravo prilično su glupi) da bi pisali. Džek London nije imao telefon kada je putovao sa skitnicama. Patrik Li Fermor nije imao telefon kada je pješačio Evropom. Danilo Kiš, Miroslav Krleža i Ivo Andrić nisu imali telefone u vrijeme kada su pisali.

Uistinu, to što nemam smartfon i ostalo sranje mi je zapravo omogućilo da putujem ovoliko. Svaki euro koji date za Apple je jedan euro manje za avione, vozove ili burek.

Prirodnije mi je da pišem rukom, direktnije i brže. Kada sam ispred kompjutera, to podsjeća na posao. Kada sjedim pokraj mora sa mojom sveskom, pušim cigaru – bez telefona!, to osjećam kao kreativan rad. Ali ne mislim da sam objavio značajniji broj priča, već zapravo samo nekoliko. Na stotine njih je i dalje u mojim bilješkama i nisam stigao da ih prepišem, uredim i objavim, vjerovatno zato što uvijek postoje nove stvari i nove ideje koje mi padaju na pamet. Trebao bih jednostavno da provedem jednu zimu na Durmitoru, bez ometanja, kako bih napokon mogao da pretvorim moje zabilješke u svršene priče. Ponekad poželim da me neko naprosto zatvori na nekoliko mjeseci i ne dozvoli mi da izađem napolje prije nego objavim 50 priča.

Od početka tvog “nomadskog” života, prate te avanture. Tako si jednom bio vatrogasac u Amazoniji , pomagao si lokalcima da ugase požar i tada si se prvi put besplatno vozio helikopterom, bio si doktorov saputnik prilikom obilaska jednog plemena u Boliviji,  umalo nisi umro od visinske bolesti kada si se penjao  nadmorsku visinu od 5300 m na Andima… Da li sa nama možes podijeliti neku avanturu iz Crne Gore?

Kada me je brat posjetio dok sam bio u Crnoj Gori, otišli smo zajedno do poluostrva Luštica. Istraživali smo jedno od starih austro-ugarskih utvrđenja kada sam ugledao rupu u zemlji. Moj brat, koji je mlađi i manje se plaši za razliku od mene, predložio mi je da se spustimo dolje. Provukli smo se kroz nekoliko tunela i okna, i odjednom se našli u podmorskoj bazi!

Zamislite našeg šoka i zaprepaštenja! Nijedan od nas nije to očekivao, nismo ni mogli da pretpostavimo da je tu baza za podmornice, a kamoli da možemo da joj pristupimo. Iskreno, nismo ni znali da je Jugoslavija imala podmornice. Osjećali smo se kao u filmu o Džejmsu Bondu.

Istraživali smo tunele i potom prošli naprijed put obale, dok najednom nismo ugledali dva vojna broda. Ponovo moram da okrivim brata zbog ideje da se popnemo na brodove (bili su stari i van uporebe). Penjali smo se okolo, isprobavali mitraljeze, iz čiste znatiželje, kada su se odnekuda pojavili vojnici i saopštili nam da se nalazimo u mornaričkoj bazi i da ćemo biti u pritvoru. Ali moram da kažem da su zaista bili srdačni, i nakon nešto više od sat vremena, pustili su nas da odemo. Još uvijek sam srećan što nas nisu tužili za špijunažu. Ali, kao što sam spomenuo ranije, Crna Gora je opuštena zemlja.

Svuda sa sobom nosiš gomilu knjiga koje poslije čitanja poklanjaš lokalnoj biblioteci. Na blogu imaš uredno ažurirani spisak knjiga koje čitaoci mogu da ti pošalju za rođendan, ili u zamjenu za razglednicu ili advokatski savjet.

Kada sam daleko od kuće, ljudi me često pitaju šta mi najviše nedostaje. Očekuju da ću reći da mi nedostaje moja porodica (što nije slučaj, naprotiv), ili hrana (najbolja hrana u Njemačkoj svakako nije njemačka, a kaiserschmarrn umijem i sâm da spremam). Ali jedino što mi nedostaje jeste čitanje knjiga na engleskom ili njemačkom kada sam u zemlji gdje su knjige većinom na srpsko-hrvatskom, na primjer, ili kako god se taj jezik zove danas.

Čitam puno i često su mi knjige polovina prtljaga. Ali kada otputujem na duže, onda zaista cijenim paket sa knjigama s vremena na vrijeme. Znam da bi Kindle imao smisla za nekog kao što sam ja, ali ne uživam u čitanju sa ekrana. I to je još jedna stvar po kojoj sam staromodan.

Jedna od priča koja je izazvala veliku pažnju dok si boravio u Kotoru, jeste ona o četiri milionera iz Porto Montenegra. Radi nasih čitalaca, ispričaj nam ukratko o čemu se radi i molim te, otkrij nam napokon da li je priča istinita 🙂

To je priča o onome što je postalo od srpsko-hrvatskog jezika nakon raspada Jugoslavije, zbog čega sam razgovarao sa nekim prevodiocima iz Crne Gore koji su postali milioneri prevodeći sa hrvatskog na srpski, sa bosanskog na hrvatski, i sada sa srpskog na crnogorski.

Ipak mislim da bi ljudi trebali da pročitaju cijelu priču. Korisno je da se pročita, naročito za čitaoce iz vašeg regiona.

Ono što mi se posebno sviđa u vezi te priče je to što je cio susret sa momcima u kafiću izmišljen, ali istorijski i lingvistički kontekst je istinit. Koristim fikciju da pišem o stvarnosti.

Tvoj blog prati preko 50.000 ljudi putem društvenih mreža , sa kojima dijeliš svoje priče (i istinite i izmišljene), anegdote sa putovanja, političke opservacije, itd. Koji tekstovi najviše bude pažnju kod čitalaca? I da li se od takvog bloga moze živjeti?

Iskreno, ne bih uzimao tu brojku suviše ozbiljno. Mnogi od njih su me zapratili kada im se svidio neki članak ili moj TEDx govor, a nakon toga me više nisu aktivno čitali.

 Moji članci su često prilično dugački i detaljni, kao što bi ljudi vjerovatno mogli da zaključe iz ovog intervjua. Moj blog nije samo blog o putovanjima, već istražujem politička, društvena i ekonomska pitanja zemalja koje posjećujem ili u kojima živim. Ponekad pomislim da bi knjiga bila bolji medij za mene. A onda se iznenadim kada primim pozitivnu reakciju na neke moje članke ili priče koji su dosta lični. Rekao bih da ljudi na blogu žele da čitaju iskustva tog blogera. Za savjet u vezi putovanja ili restorana mogu da odu bilo gdje drugo.

Imam nešto malo prihoda od oglašavanja, a ponekad su čitaoci toliko ljubazni da mi pošalju donaciju (za koju im uzvratim razglednicom), ali ne, od toga ne mogu da živim. Još uvijek odradim neki honorarni posao kao prevodilac za engleski i njemački jezik, ali nabitnije je održavati niske troškove.

Sigurna sam da su naši čitaoci  zainteresovani da saznaju koje su tvoje strategije za jeftinija putovanja. Daj nam savjet “iz prve ruke”. 🙂

• Boravite duže na jednom mjestu. Jedna sedmica na AirBnB-ju je obično jeftinija nego 7 dana u različitim hotelima. Jedan mjesec u iznajmljenom apartmanu je jeftiniji nego 30 dana u hotelima.
• Čak i ako pravite izlete iz te baze, i to je često jeftinije. (I uštedićete ako imate sopstvenu kuhinju).
• Idite van sezone. U mjestima u kojima turizam dominira lljeti (Sicijlija, Jadran, grčka ostrva), ima mnogo praznih kuća zimi koje ponekad možete iznajmiti prilično jeftino.
• Putujte u jeftinije zemlje. Albanija umjesto Švajcarske. Rumunija umjesto Austrije. Znam da svi hoćete da imate sliku ispred Ajfelovog tornja, ali iskreno, po cijeni jednog vikenda u Parizu, možete da proputujete dva mjeseca kroz Ukrajinu. Za mene su pristupačnije zemlje mnogo interesantnije. Pretpostavljam da je mali broj ljudi bio u Transnistriju ili Abhaziju. Tamo možete vidjeti nešto što većina ni ne zna da to postoji.
• Idite u restorane u koje idu lokalci. Neće vas opelješiti, a i hrana je bolja svakako.
• Skoro uvijek postoji javni prevoz. Kada ljudi kažu da nema autobusa i da moraju da uzmu taksi, oni prosto ne znaju da autobus postoji.
• Imam sreću što volim prirodu i da pješačim, a to ništa ne košta. Ali svi ne vole iste stvari, tako da samo mogu dati opšti savjet u vezi toga.
• Sprijateljite se sa lokalcima, čak i prije puta. Couchsurfing je odličan sajt za to. Možete ostati nekoliko dana besplatno kod nekoga. Ili makar možete naći nekoga ko će vas provesti kroz grad i koga ćete moći da pitate za savjet.
• U skorije vrijeme počeo sam da čuvam kuće (house sitting), gdje ljudi dopuštaju da boravim besplatno u njihovoj kući dok su oni na putu, a ja treba da se brinem o mačkama, kući i bašti. To je razlog zbog koga sam sada u Kanadi. Za sve one koji čitaju ovo sa Balkana: ako imate neki stan/kuću koja je prazna nekoliko mjeseci godišnje, rado biih stupio u kontakt s vama. 🙂

Nadam se da smo ovim intervjuom nekoga inspirisali da počne da piše svoje priče, da putuje više, otkriva, istražuje, ne samo predjele u svijetu oko sebe, već i u sebi, jer za taj put treba najviše odvažnosti.

Ako želite da saznate više o Andreasu i njegovim avanturama, zapratite njegov blog na engleskom – The Happy Hermit ili na njemačkom – Der Reisende Reporter.

A ako želite da pratite moje dalje objave, pretplatite se na newsletter ispod teksta.

Foto: Privatna arhiva – Andreas Moser/Dominik Lenz