Prije skoro dvije godine, kada se u meni rodila ideja za pokretnjem bloga, obećala sam sebi da ću jedan poseban blog post posvetiti Fontani di Trevi, ne znajući da će upravo moj prvi post biti o njoj. Kraljici Rima. Ne zato što je vrijednija od ostalih rimskih znamenitosti, već zbog upečatljivosti, njene impresivnosti dok pozira pred našim kamerama, sa ponosom sa koga povremeno skidaju vjekovnu prašinu, i utiska kojim daje na znanje da je vječna.

Kratak istorijat nastanka Fontane di Trevi

Najčešće objašnjenje njenog imena jeste da potiče od latinske riječi “trivium”, što znači ukrštanje tri ulice. Fontana je izgrađena kao pročelje velike palate, ukrašeno kipovima, niskim reljefima položenim na velike stijene koje izranjaju iz vode.

Pripovjeda se da se Fontana di Trevi nalazi na mjestu gdje je nekad bio završetak Djevičanskog akvadukta („acqua Vergine“). Akvadukt je sagradio Marko Vispazijan Agripa još u 1.vijeku p.n.e., bio je 21 km dug, od čega je 19 km bilo ispod površine zemlje. Prema spisu Seksta Julijusa Frontinusa, „ De aquaductibus Romae commentarius”, Agripini vojnici su nedaleko od Rima, uz Kolatinovu cestu (via Collatina), tražili vodu i našli djevu koja im je pokazala izvor čiste i bistre vode, te su je po njoj nazvali Djevičanskom. Niski reljef na desnoj strani pročelja prikazuje taj događaj, a onaj na lijevoj Agripu kako objašnjava Avgustu plan za dovod te vode u Rim. Kip u sredini prikazuje boga Okeana na kočiji u obliku školjke koju vuku krilati konji.

Kip boga Okeana – detalj sa Fontane di Trevi

Djevičanski akvadukt, kao i mnogi drugi, uništeni su invazijom Ostrogota, a tek u renesansi se javlja ideja da se ukrase krajevi nekadašnjih akvadukata koje su ukrašavali bogato dekorisanim fontanama.

Za Fontanu di Trevi, kakvu je poznajemo danas, zaslužan je papa Klement XII. On je 1730.g. objavio konkurs za najbolji dizajn nove fontane, na kojem je pobijedio Nikola Salvi, predstavnik Berninijeve škole. Fontana je zvanično otvorena 1735.godine, ali je voda puštena tek 1743. g. Godine 1762., Pietro Braći (Pietro Bracci) je, po Salvinom projektu, isklesao “Okeanov trijumf”, i tako kompletirao fontanu kakvu je danas znamo.

Zanimljivo je da je Fontana isklesana od travertina, mermernih blokova izvađenih iz kamenoloma kod Tivolija, istog onog od koga je rađen Koloseum i Geti Centar (Getty Center) u Los Anđelesu.

Vrelo ljeto na Fontani di Trevi

Prvi susret sa njom se desio mnogo prije nego je Fontana dobila svoju veb stranicu 🙂 Bilo je to avgusta 2000.godine. Vrelo rimsko ljeto. U Vatikanu se proslavljalo 2000.godina hrišćanstva, pa „vječnom“ gradu nije falilo posjetioca uprkos „feragosti“ i vrućini –  skoro 2 miliona ljudi  sa svih strana svijeta pohrlilo je u Rim na hodočašće. Sjećam se zatvorenih prodavnica, butika i ostalih trgovina, Rima bez Rimljana, vrućih pločnika i kaldrme, i nikad dovoljno vode u ruksaku. Rekli su nam da je voda sa fontana dobra za piće, te smo, ne osvrćući se za starim fasadama bazilika i crkava, ošamućeno lutali ulicama nadajući se osvježenju. U jednom od tih tumaranja gradom sa ciljem da nađemo mjesto sastajališta naše grupe, nabasala sam na nju. Veličanstvenu Fontanu di Trevi.

Prije dolaska u Rim, znala sam tek toliko da postoji neka fontana u koju , po predanju, ako ubaciš novčić,  osiguraćeš svoj povratak u „urbs aeterna“. Jedva sam mogla da je vidim od nekoliko stotina ljudi koji su bili okupljeni oko nje, sjedjeli su na stepenicama ispred i grabili se za svoje mjesto odakle će sigurnim zamahom desne ruke preko lijevog ramena baciti kovanicu u njen basen i zamisliti želju. Zastala sam na mjestu odakle sam mogla da je posmatram u cjelosti. Njena veličanstvenost je izbijala iz svake krivulje mermernih statua. Sunce se polako spuštalo, i činilo se da fasada fontane gori u bakarnoj boji. U tom trenutku ugledala sam jedno slobodno mjesto uz samu ogradu. Ne sjećam se da li sam bacala italijanske lire ili njemačke marke, ali znam da sam ih bacala više puta, jer od uzbuđenja nisam bila sigurna da su zaista pale u vodu 🙂

Jedan od stanara fontane

Noć na Fontani di Trevi

Želja mi se ispunila i ponovo sam je posjetila 2007.godine, ovog puta u januaru. U Rim smo došli kasno autobusom iz Firence, smjestili se u hotel blizu Terminija, i odlučili da, iako umorni, ipak prošetamo, jer smo htjeli da vidimo Koloseum noću. Na pola puta shvatili smo da niko od nas petoro nije uzeo mapu grada i da smo vjerovatno zalutali. Dok smo se u jednoj uskoj uličici prepirali da li da se vratimo ili da tražimo nekog ko će nam pomoći da nađemo put do Koloseuma, do mene je doprinuo šum vode. Krenula sam ka tom šumu, a srce je tuklo od uzbuđenja. Ispred mene je stajao impozantan prizor – Fontana di Trevi u svoj svojoj raskoši, poput kraljice pred kojom se klanjaš ne zato što si prinuđen zbog njenog porijekla,  već zbog njene duhovne veličine, dubokog poštovanja i divljenja koje osjetiš u njenoj blizini. Svjetlost, vodeni mlazovi, šuštanje i vodomet – samo su pojačavli utisak divljenja.  Nestvarno, ali sjedjela sam na klupi ispred Fontane, i nije bilo nikoga da mi zaklanja pogled na nju. Ne znam koliko vremena je prošlo, samo znam me je neko iz moje ekipe trgnuo: „Kasno je, moramo da se vratimo nazad u hotel…“. Nevoljno, krenula sam za njima gledajući ka njoj dok nismo zamakli u Via del Lavatore. Još dugo me je pratio onaj šum vode. I tada sam bacila nekoliko novčića, ovog puta sam bila sigurna da su to bile euro kovanice. Koliko je različitih valuta kroz vjekove udaralo o dno Fontane… Države i njihovi novci su se mijenjali,  a želje su ostale iste…

Ispred Fontane di Trevi – 2007.godina

Susret moje dvije voljene kraljice

Novembar 2015. će mi ostati upamćen po tome što sam ispunila san moje majke da posjeti Rim. Bila sam ponosna što sam to mogla da joj priuštim. Ovog puta naoružane digitalnom mapom na telefonu i tabletu, zaputile smo se prve noći ka Koloseumu. Fontanu di Trevi sam čuvala za naredni dan, kao kad najbolje ostavljaš za kraj, kao onaj ukras na vrhu torte… Zamisli da za onoliku gromadu od arene kažeš: „Ma, sve je ovo divno, ali čekaj, tek ćeš se oduševiti! Vjeruj mi na riječ!“ Sjutradan smo obilazile crkvu Sv. Petra u lancima (Chiesa S.Pietro in Vincoli), šetali ulicom Via dei Fori Imperiali koja je sama po sebi muzej na otvorenom, posjetili Piazza Venezia, a za dalje smo odlučile da ne gledamo mapu, nego da dozvolimo da se izgubimo starim uličicama. I opet dođosmo do Nje.

Bilo je rano popodne, ljudi su kao uvijek stajali okupljeni uz njenu ogradu, ali je ovog puta bilo drugačije. Nije se čuo onaj šum kojim je mamila prolaznike. Pitala sam nekog čovjeka koji je stajao do mene zašto Fontana ne radi, rekao mi je da se renovira zadnjih godinu i po, te da bi trebalo da je ponovo puste u rad ovih dana. Srce mi se slomilo što moja mama neće vidjeti kraljicu Rima u onom poznatom ruhu. Odmakla sam se kako bih mogla ponovo da je vidim cijelu. U mojoj glavi je ona i dalje imala vodu, samo što sam sada mogla da vidim sve ono što je voda skrivala. Bila je ogoljena, ali bez ikakve sumnje, i dalje veličanstvena. Nikad je prije nisam vidjela toliko bijelu. Zračila je i bez vode. Ponovo sam joj prišla i bacila par novčića. Prvi je pao na pločnik, a drugi u njen basen. Umjesto pljaska novčića koji traži put do dna, čuo se zveket. Znala sam da ću ponovo doći. Jer želje su iste, sa vodom ili bez nje.

Tu veče smo provele na trgu Navona (Piazza Navona), večerale u restoranu na trgu Sv. Eustahija (Piazza di S. Eustachio), potom sam predložila da pođemo do Fontane Di Trevi na čuveni italijanski sladoled. A onda sam je ugledala u punom sjaju, zadivljujuće je plesala ispred svih, ostavljajući nas bez daha. Nisam mogla da vjerujem da smo imale sreću da puste vodu istog dana, i potajno sam žalila sve one turiste koji su došli u Rim za vrijeme njenog renoviranja. Bila je podmlađena, a opet ona ista glamurozna dama koja prkosi vremenu, i izaziva divljenje svih generacija. Tako je bilo i sa mojom mamom, te smo svaku narednu veče, do kraja našeg boravka u „vječnom gradu“, završavale posjetom Fontani.

Ispred Fontane di Trevi sa mamom

Magična fontana Monjuik u Barseloni, fontane Bellaggio u Las Vegasu, fontana Latona u Versaju… sve su bile i impresivne i vrijedne divljenja, ali samo je, za mene, jedna ostala kraljica među njima – Fontana di Trevi.

PIšite mi u komentarima kakav je utisak Fontana di Trevi ostavila na vas, i šta vam se inače najviše dopalo u Rimu.