Beč: Priče iz jednog studentskog dnevnika

Bila je već noć kada sam izašla na zimsku svježinu na stanici Vestbanhof. Trebalo je da nađem smještaj za tu noć, jer sam tek od sjutradan imala obezbijeđen studentski dom. Hladnoća je štipala, ali nisam marila za to. Nisam obraćala pažnju ni na djevojke u crvenim i bijelim lakovanim čizmama, koje su tuda tražile mušterije. Mrzovoljno sam vukla dva kofera i ruksak, nervirajući se što mi tašna stalno spada sa ramena. Nisam bila zabrinuta kako ću se snaći narednih pola godine u ovom gradu, ali su me morile misli o njemu, još otkako sam ušla u voz u Sutomoru prethodne noći. Sjetila sam se putovanja u ovaj isti grad od prije skoro dvije godine. Srce, iscrtano njegovim prstima na vlažnom prozorskom staklu, pratilo me je do Beča i davalo ljubav, radost i toplinu. Na tom studijskom putovanju naš vodič i lektor sa faksa, Tobias, nam je pokazivao građevine izgrađene u “jugendstilu”, pričao o satu Anker, o lipicanerima, carici Mariji Tereziji i Mocartu, trudio se da nam dočara i kulinarske specijalitete carskog Beča. Čak i kad smo bili u najstarijoj kafani u gradu, u Café Frauenhuberu, sve što je mene interesovalo bilo je da nadjem govornicu. Vrtjela sam u glavi šta ću sve da mu ispričam za tih 2 minuta odnosno 2 eura koliko sam mogla dnevno da izdvojim za telefonski razgovor.
Ta ljubav se od prije godinu dana pretvorila u bol, u patnju, koju izgleda, nisam uspjela da skroz ostavim iza sebe.

Udahnuh par puta duboko u pauzi, pa nastavih dalje, sporednim prečicama kroz sedmi becirk, s namjerom da izbjegnem guzvu u popularnoj Marijahilferštrase. Na vratima malog pansiona u slijepoj kaldrmisanoj uličici polukružnog oblika pisalo je “Mondscheingasse 5”. Ulica Mjesečeve svjetlosti… Pogled uputih ka nebu, kroz hladnu bjeličastu sumaglicu probijao se uštap. “Dobro je”, pomislih ,”sve će biti u redu.”

Fasada zgrada - Klimt - Beč

***
Moja prva cimerka je zvala Renata, Poljakinja, studentkinja biohemije. Uporna, vrijedna, ambiciozna. Mjesec dana nakon početka semestra, išla je kod svojih za Uskrs. Ostala sam sama i već sam se pitala sta bih mogla da radim u tih sedam slobodnih dana. Moji nisu mogli doći u posjetu, karta je bila preskupa, tako da je ta ideja otpala. Taman sam se bila pružila na krevet i krenula da sastavljam spisak za kupovinu, kad se začu zvono na vratima. Odmah nakon zvona, začu se i brava. Da nije Renata nešto zaboravila?

Ulazi sitna crnokosa djevojka, zadihana, preplašena…  “Dobar dan, je li trazis nekog?”, obratih joj se ljubazno, mada je i mene dohvatio strah, otkud ova cura ima ključ od mog stana. Djevojka me pogleda krupnim crnim ocima, a vilica joj se trese,kao da ce da zaplače, i izusti nešto što nisam razumjela…. Upitah je, “Izvini, odakle si ti?”, na šta mi ona odgovori kao za sebe, “Mamma mia, sei molto alta!” (Auh, ala si visoka!) Dakle, Italijanka… “Slušaj”, pokušah da nađem rješenje, ” vidim da ne pričaš dobro engleski , teško te razumijem, a ja dobro razumijem italijanski, ali ga teže pričam. Pošto ti razumiješ engleski, a ja italijanski, pričaćemo svaka svom jeziku. Sada se smiri i reci mi šta je problem.” Razvukla je osmjeh, vidjela sam olakšanje na njenom licu. Objasnila mi je da je kasnila sa dolaskom u Beč zbog obaveza na matičnom fakultetu, da su joj prodali sobu koju je rezervisala, i da su jedva našli ovu alternativu, a onda ju je taksista vozio dugo po gradu, da je pomislila da su se izgubili, međutim on je samo htio da joj uzme što više novca. “Dobro, a sada ostavi stvari, raspakuj se, tvoja soba je odmah preko puta moje. Odmori se malo pa ću ti kasnije sve objasniti. Uzgred, ja sam Ljiljana,iz Crne Gore, a ti?”
“Ooo, posso chiamarti Lili?! Mi chiamo Valentina, sono Sarda, di Sardegna.”
“Drago mi je! Va bene, onda smo se dogovorile, ti mene zovi Lili, a ja cu tebe Vale!”

Kasnije sam joj predložila da odemo na kafu u stari grad, u prvi becirk. Ta ruta mi je bila omiljena, jer se prolazi ulicom Museumštrase, pored Parlamenta, zatim Hofburga pravo pored crkve Sv.Mihaila, i dalje na Graben i katedralu sv. Stefana.
Kasnije nam se mnogo puta dešavalo da nas konobar gleda čudno, jedna priča engleski, druga italijanski, i savršeno se razumijemo. Vremenom je moj italijanski postajao bolji, kao i njen engleski.
Tutto andava bene.

Dvije prijateljice na kafi - Beč

***
Da bismo uštedjele novac, nismo ručale u kantini, nego smo sve tri kuvale u stanu kad smo stizale. Jedne prilike pita me Vale da li bih ručala s njom. Zahvalih joj se ali nisam imala vremena, čekale su me druge obaveze. Primjetila sam da se bila snuždila, i tiho se povukla. Sljedećeg jutra mi je ušla u sobu : “Kod mene u Italiji je najveća radost jesti sa ljudima koje voliš. Za stolom se okuplja porodica, ja volim tu tradiciju. Ne volim da jedem sama. Molim te, moramo da napravimo naš mali ritual,makar jednom nedeljno!” Pričala je sa suzama u očima, a ja sam progutala knedlu i zagrlila je jako. I meni je falila moja familija, i ja mrzim da jedem sama. “Vale, izvini, potpuno si u pravu, glupa sam sto ti ja ovo nisam ranije predložila… Hajde da se dogovorimo za srijedu.”
“Perfetto! Spremaćemo rižoto milaneze i pićemo moju omiljenu kafu!”

Renata nije voljela da dijeli sa nama ni hranu ni vrijeme, zapravo nije voljela da dijeli ništa. Doduše, jednom me je pozvala da pijemo votku u parku kod Museumsquartiera, koju je donio njen rodjak kada je bio u posjeti. Niti sam ljubitelj votke, niti me je bilo stalo da se krijem od dežurnog čuvara ili policajca.
“Renja, mogu li da ti skuvam tursku kafu? Nabavila sam ovu sto mi koristimo na Balkanu.”
“Hvala ,ali ja imam moju.”
“Pa dobro, a da li ti se pije sada kafa?”
“Paaa…pije.”
“Ok, onda ću nam skuvati, pićemo zajedno.”

“Čekaj, onda ću ja skuvati sebi moju!”
Ustala se brzinom svjetlosti i pohitala ka kredencu, izvadila je svoju kutiju sa kafom i skuvala za sebe.
” Vidi, nećeš me potrošiti ako ponekad ovdje popijemo kafu zajedno, zaista. Meni je to gušt.”
Toga dana sam prvi i poslednji put popila kafu sa njom. Ona svoju, koju je zamutila zajedno sa vodom prije nego provri, i ja moju, koju sam ukuvala nakon što je voda provrela. Nije važan postupak, važno je s kim je piješ. A naročito ako je s guštom.

Prater- Beč

***

Prvih par mjeseci su posebno bili teški. Papirologija na fakultetu, sastanci sa mentorom, dogovori sa profesorima, organizacija svakodnevice, planiranje i raspolaganje novcem, nostalgija… Mogla sam poslati samo jedan SMS kući dnevno, i jurila sam mjesto u kompjuterskoj učionici da pošaljem opširan izvještaj mojima u Crnoj Gori, izbjegavajući da pišem o problemima, prehladi i bilo čemu što bih ih natjeralo na brigu. Na samom početku trećeg mjeseca mog boravka u Beču, u metro stanici Rathaus, kaznila me je kontrola jer nisam imala kod sebe ovjerenu mjesečnu kartu. Sasvim slučajno sam uzela staru, a novu ostavila na stolu u sobi. Nije pomoglo ni što sam student iz siromašne zemlje, ni ubjeđivanje da imam ovjerenu kartu koja se nalazi na stolu u mom stanu samo 300 metara od stanice… “Žao mi je, djevojko, ali pravila su striktna…” Napisao mi je kaznu koju sam morala da platim u roku od 3 dana. Uzela sam papir, grčevito ga stegla u džepu kaputa, i tiho usput plakala proklinjujući svoju nemarnost i razmišljajući čega moram da se odreknem tog mjeseca. Taj komad papira je samo bio okidač za sve što se skupljalo tih mjeseci, a i onih ranije… Već je bila navrla bujica novih suza kada sam na uglu zabačene ulice Tulpengase i Šloselgase, na fasadi jedne stare zgrade ugledala spomen-ploču: “Ovdje je Branko Radičević, srpski pjesnik, pronašao posljednji dom na zemlji, 1824-1853”. Toliko sam puta tuda prolazila do kampusa u kome se nalazio moj fakultet, a da do tog trenutka nisam nikad uočila ovu mermernu ploču.. Prestala sam da plačem, jer sam shvatila da u ovom gradu svi mogu da imaju šansu, da budu priznati i prepoznati, i ostave dubok pečat svojim djelima koja prelaze i prevazilaze granice nacionalnog. Na tebi je da li ćeš hrabro krenuti dalje kad naiđeš na prepreku, ili ćeš se povući i kukati jer ti je tog dana krenulo loše. Mogao je to da bude spomenik bilo kom piscu, pjesniku sa ovih naših prostora, sasvim je svejedno, poenta bi ostala ista. Sunce je granulo jače, presavila sam kaznu u ruci, i zaputila se ka obližnjoj banci blizu Folksgartena.

Prvi Becirk - Altstadt Beč - kaldrma

***

Na oglasnoj tabli na fakultetu naišla sam na oglas kojim studentska zajednica poziva sve zainteresovane studente da se prijave za putovanje u Češku po jako povoljnim uslovima. Za detaljne informacije trebali smo da se javimo organizatoru na Tehničkom fakultetu, blizu Karlovog trga. Moje koleginice su bile jako zainteresovane, jer je to bila prilika koja se ne smije propustiti da se obiđe Prag. Na Tehničkom fakultetu je bila velika gužva, naročito oko stola za prijave. Djevojka za stolom je tražila moje osnovne podatke. Kada sam joj rekla odakle sam, jedan momak, koji je do tada prelistavao neku knjigu, obrati mi se na tečnom hrvatskom jeziku:

“Hej, ćao, ti si iz Crne Gore? Wow, super! Ići ćeš s nama za Prag?”

“Da, nadam se. Ti si iz Hrvatske?”

“Nisam, iz Češke sam, ali sam zbog bronhitisa svake godine odlazio sa roditeljima, a kasnije sa društvom, na ljetovanje na hrvatsko primorje. Obožavam more, čemprese i imam društvo dolje. Šta studiraš? Ja sam ovdje na elektrotehnici.”

“E, ja sam s primorja, i tačno znam o čemu pričaš. Studiram anglistiku na kampusu.”

“Super! Koliko ćeš još biti ovdje?”

“Pa, sigurno još par mjeseci, za poslije ću vidjeti…”

“Kul! Sad ću da ti detaljnije objasnim plan puta, možeš sjesti ovdje do mene?”

Odgurnu onu djevojku koja je sjedjela već tu, da bi napravio još mjesta. Umjesto pola sata, zadržala sam se sat i po, jer smo stalno pravili digresije od Praga preko Dalmacije do Kotora i, naposlijetku, do života u Beču. Na kraju sam mu se zahvalila na ljubaznosti i krenula da idem, kada mi je dobacio:

“Hej.. Ljiljo!”

Okrenuh se ka njemu.

“Ja sam Jan. Ne žuri sa plaćanjem, predsjednik sam studentske zajednice, mogu toliko da učinim.”

“U redu, hvala puno,Jan.”

“Čekaj…još nešto… Da li mogu da te pozovem ovih dana, da idemo na pivu?”

Zbunio me je svojom direktnošću. Jan je bio lijep, zgodan momak, malo stariji od mene, svidjelo mi se što je neposredan, samo nisam očekivala da ću toga dana sresti nekoga ko će me pozvati na piće. Moram da priznam da mi je godilo.

Prećutala sam da ne volim pivo: “OK, može. Vidimo se.”

Sljedećeg dana me je pozvao, i dogovorili smo da se nađemo kod katedrale u osam uveče, a onda ćemo odlučiti gdje ćemo ići. Kada smo se našli, poljubio me je u obraz, i predložio da idemo u jednu pivnicu koja proizvodi svoja “kraft” piva.

Sada je došao trenutak istine: “Služe li tamo i vina?”

“Što, ne voliš pivu?”

“Ne baš…”

“Nema veze, imaju i vina siguran sam…”, sneveseljeno mi odgovori.

Nakon što smo popili par pića, ja vino, on pivo, predložio je da pođemo u drugi pab.

“Ja ću sad ovo platiti, a ti ćeš u drugom lokalu.”

Nakon drugog paba i nekoliko načetih tema, uvidio je da put kojim smo krenuli noćas ne vodi do moje spavaće sobe. Bilo je već kasno, metro je bio zatvoren, jedino su radili noćni busevi što mi nije išlo na ruku jer nijedan nije stajao blizu mog stana. Ispratio me je do stajališta za autobus, poljubio ovlaš, i mrmljajući “Baš šteta…” i “Velika si ti cura, nadam se da se ne bojiš sama doći do kuće…” užurbano se udaljio. Bila sam razočarana što je moj prvi dejt sa nekim u Beču propao.

Cafe Frauenhuber Beč

***

Par nedelja kasnije bio mi je rođendan. Nisam navikla na veliku pompu oko toga, ali uvijek sam ga slavila sa dragim ljudima, pa sam pozvala sve ljude sa kojima sam se družila, da dođu kod mene. Svi su došli osim Petra. Mog najboljeg druga u Beču. Petar je isto iz Crne Gore, takođe student na razmjeni. Plemenit i duhovit, i koji mi ujedno ide na živce:

“Petre, đe si? Bez tebe tortu ne sječem, pa ti vidi što ćeš!”, ljutito sam mu odbrusila preko telefona.

“Znam, i žao mi je, ali kasniću prilično, krenite bez mene. Obećavam, doći ću večeras, samo ne znam kad…” , pravdao se dok je govor prekidao žamor u metrou.

“Petre, ne pojaviš li se, nikad ti više neću pravit’ društvo kad ti se bude prijela zaher torta!”

“Ajde, pušti me ženska glavo više, imam neke rabote! Ej, mala, srećan ti rođendan!”, reče kroz osmjeh.

“Uffff! Aj’, vidimo se valjda!”, odgovorih pomirljivo na kraju.

Načeli smo tortu, pustili muziku umjerene jačine da komšije ne kucaju baš odmah na vrata, plesali i pjevali karaoke, a moj pogled je ponekad krao kazaljke na satu.

Pola sata poslije ponoći svi su već bili otišli. Razmicala sam sto polako, kad je zazvonio interfon.

Petar.

“Hej, ja sam. Kasno je da se penjem gore, probudiću sve u ulazu, siđi molim te, Hoću nešto da ti dam.”

“Ja da siđem dolje?! Ja? Ja sam ođe slavljenica, nego se bolje popni ti gore i pomogni mi oko ovih tanjira i smeća.”

“Ajde, molim te, molim te, molim te…!”

Nisam ga više mogla slušati, ionako sam bila pomalo ljuta što nije došao ranije. No, ipak, uzela sam parče torte da mu dodam, da je pojede usput.

“Evo ti ovo!” Tutnuh mu odmah.tanjir u ruku.

“Hvala ti. Nego, htio sam nešto da ti dam kao poklon… Sjećaš li se kada si mi rekla da je tvoja velika želja da slušaš Pučinijevu “Tosku” u bečkoj operi? Nisam mogao odabrati bolji poklon za tebe….” U ruci je držao kovertu sa dvije karte za operu. “Idemo zajedno, ako se slažeš?” U tom trenutku oči su mi se zasijale do suza…

“Ali kako … kako si uspio da dođeš do njih? Ti si divan…zaista jesi, ali ne mogu da prihvatim ovako skup poklon…”

“Slušaj, karte sam jedva našao, onda kada si me zvala, hitao sam da se vidim sa jedinim tapkarošem na drugom kraju grada… Sve je ispalo dobro, vjeruj mi, bolje nego što sam se nadao!”, nasmijao se ubjeđujući me da ih je platio skoro pa džabe.

Zagrlila sam ga iz sve snage, toliko da mu umalo ne ispade iz ruke tanjir sa tortom, i u zagrljaju prošaputah “Hvala, najbolji si!”. Ostali smo tako nepomični nekoliko minuta.

“Hej, mala, srećan ti rođendan.”

Dok sam gledala kako odmiče užurbanim koracima ka Jozefštatu, pogledala sam u nebo. Pun mjesec. Udahnuh svježi vazduh i pomislih: “Sve je u najboljem redu. Tutto va bene”, i uđoh u zgradu, sa srcem punim kao taj mjesec…

Pogled na Rathaus nakon zalaska sunca

***

Inspirisano stvarnim događajima uz primjesu fikcije.

***

Ukoliko voliš priče iz ličnog ugla, preporučujem da pročitaš moj doživljaj Fontane di Trevi i  intervju sa Adreasom Moserom, putopiscem iz Njemačke.

Fotografije: Cafe Frauenhuber – Beč ; Unique Tours Factory; Unsplash

4 Comments

  • Andreas Moser

    24/03/2020 at 20:11

    Oh, how beautiful to read these memories from my most favourite city in Europe!

    Although it seems that your main objective in Vienna was not to study. 😛

    And I like this personal style. Thanks for linking to our interview.

    Reply
    • Ljiljana Lukšić

      25/03/2020 at 19:31

      Servus, Andreas! I appreciate opinion of my regular readers 🙂 It is indeed one of the most beautiful towns in the world. You become to know life while studying away from home. Friendship, lack of money, unity, time management and of course, LOVE.

  • Milena

    25/03/2020 at 06:45

    Maestralno napisano!
    Odlično vladaš dijalogom i stvaranjem napetosti koja tjera čitaoca da nastavi dalje u čitalačkoj pustolovini i da traži još!
    Uživala sam!
    I opet – hoćemo još! 😊
    Sve pohvale ❤
    Milena

    Reply
    • Ljiljana Lukšić

      25/03/2020 at 19:33

      Puno hvala na toplim riječima. Stalo mi je da čitaoca uvučem u priču, i da se sa njom može poistovijetiti. Jer, sve priče su priče svih nas…

Leave a Reply

11 + 5 =